OTVORENI SUSRET: DUH SVETI I PREUZIMANJE ODGOVORNOSTI
Ovoga tjedna na temu „Duh Sveti i preuzimanje odgovornosti“ govorio nam je i svjedočio voditelj zajednice Nanovo rođeni Mišo Lukenda. Kroz svoje svjedočanstvo okupljenima je ispričao primjere iz života u kojima je odgovorio na poticaje Duha Svetoga. Mišo je kao i većina mladih mislio da ako pusti Boga u svoj život, tada više ništa neće moći. To je đavlova taktika koja se nalazi na prvim stranicama Biblije. Đavao želi nagrditi sliku Boga što prije u našim životima kako bismo Bogu rekli ne. Nakon jednog susreta, dok je još bio u srednjoj školi, Mišo je iskusio milost Duha Svetoga. Od tada se njegov život uvelike promijenio.
Dalje, u nagovoru, govorio je o našem odnosu s Bogom kroz sliku o sluzi, najamniku i sinu.
Sluga gleda gospodara iz položaja ropstva. Boji ga se. Čini sve iz straha.
Najamnik vidi da je Gospodin više od toga. Da je on jak i moćan i da s njim možemo pregovarati i tražiti nešto zauzvrat.
Sin ima najslobodniji i najintimniji odnos. Poznaje Oca onakvog kakvog je. Baštini od Oca. Njegova je odgovornost najveća. Njegov je odgovor najveći jer je baštinik. Mi bismo trebali odgovoriti Bogu, preuzeti odgovornost.
Istaknuo je da je Blaise Pascal rekao da su za svo zlo svijeta krivi mlaki katolici. Blaise Pascal je podijelio dobra koja nam je Bog dao u životu na dobra tijela, uma i srca. Mi se često usmjerimo na prva dva i zanemarimo dobra srca.
Mišo je naglasio kako je danas velika kriza odlučivanja i preuzimanja odgovornosti. Bojimo se pogriješiti. Svijet je jako glasan i pred nas stavlja nerealna očekivanja. Kod preuzimanja odgovornosti duh svijeta je izrazito glasan i ne da nam da razmislimo o dobrima srca. Usmjereni smo sami na sebe, neodlučni smo, ne marimo i nemamo vremena razmišljati o dobrima srca. Povezao je krađu vremena u zatvoru sa zatvorom naših duša. Kaže:
„Duh svijeta isto tako od naših duša čini zatvor. Duše postaju neispunjene i pune samoće. Javlja se trend depresije i anksioznosti. Svijet diže kriterije nerealno visoko. Govori što je sve potrebno za sreću, a to od naših duša čini zatvor.”
Ističe dalje da Duh Sveti čini suprotno, odlučan je. Možemo ga sresti kad odvojimo svoje vrijeme za njega. Mišo je potaknuo okupljene da ne budu mlaki nego da se izbore za svoje vrijeme s Bogom kako bi razmišljali o dobrima srca. Naglasio je da Duh Sveti ne isključuje ni druga dobra te da on živi natprosječno dobro otkad je upoznao Boga.
Što nas priječi u preuzimanju odgovornosti?
Naveo je neke probleme koji nas mogu priječiti da preuzmemo odgovornost:
1. Strah – paralizira nas i ne dopušta da donesemo odluku. Ako brod ne ode od luke, tada neće ništa uloviti. Neće se vratiti s hranom od koje grad živi. Tek kad odlučimo čeka nas nemirno more na kojem se pobjeđuje i vraća natrag u luku koja više nije gladna.
2. Oholost/perfekcionizam – ne radimo ništa u čemu nećemo biti savršeni i zbog toga ne činimo puno toga što možemo učiniti. To je grijeh, a ne narav koju često koristimo kao izgovor.
3. Izbjegavanje svakog napora, patnje i križa – da ne bismo bili povrijeđeni, da se oko nečega ne bi pomučili.
Mišo se sa svim tim izborio kroz male pobjede (načelo postupnosti) u svom životu. Bitan je svaki zaveslaj, pobjeda po pobjeda. Mi kao da čekamo da ćemo upasti u neki veliki trenutak i tu djelovati. Njegovao je pobožnost prema Bogu Ocu. Našao je duhovno vodstvo i pratnju koji su ga bodrili i usmjeravali.
Ispričao nam je poticajnu priču o tome kako je otac svaki dan pratio sina u školu. Otac je svaki dan govorio da će biti tu kada završi nastava i da će ga čekati. Jednoga dana bio je jak potres. Škola njegova sina bila je zatrpana. Otac je brzo došao u ekipu koja je već kopala i počeo kopati. Nakon nekog vremena ljudi su odustali, ali ne i otac. On je krvavim rukama nastavio kopati. Nije bilo šanse da unutra ima itko tko je preživio. Međutim, razred od njegovog sina je nekako bio zakriljen i nije se dodatno urušio. Kada je iskopao do otvora kojeg je napravio razred njegovog sina, tada se sin okrenuo prema razredu. Rekao je: „Jesam vam rekao da će moj otac doći?“
Mišo je nadodao:
„Nema tog potresa, osobne pogreške, čak ni grijeha, depresije, anksioznosti, bolesti, neprihvaćenosti iz koje te Bog Otac ne bi mogao izvući. Kako odgovoriti na to? Koja je naša odgovornost?“
Bog nam je ostavio zapovijed da ljubimo jedni druge kao što je on nas ljubio. Za kraj je ispričao priču o bratu koji je bio spreman dati svu svoju krv za svoju sestru. Mi imamo nekoga tko je već dao zadnju kap krvi za nas. Na to treba odgovoriti u slobodi. Zaključio je da će proročki glas biti ljudi vjere koji preuzimaju odgovornost, koji se daju svima i koji su sretni.
S tim mislima ušli smo u klanjanje Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu.
Hvala bratu Miši na prekrasnim i poticajnim riječima i neka ga Bog blagoslovi dalje na njegovom putu!
