Gospod je prisutan
RIJEČI PJESME „GOSPOD JE PRISUTAN“ SU ZAPRAVO NAŠA MOLITVA.
Bilo je vrijeme Adventa prošle godine. Završavala sam čitanje knjige „Nesveti sveti i druge priče“ koja progovara o ruskom monaštvu. Knjiga me oduševila i obogatila moj duhovni život te vrijeme Došašća ispunila jačom duhovnošću i predanošću. Zapisah i sljedeći citat:„Ponekad se u našem životu dogode vrlo neobični, ali potpuno stvarni događaji koji se nepristranom promatraču mogu činiti slučajnošću ili smiješnom besmislicom. Međutim, onima kojima se dogode te „slučajnosti“ zauvijek ostaju pravo „otkrivenje“ koje im promijeni čitav život i cjelokupan njihov pogled na svijet.“ (255. str.)
Upravo tih dana „Božja pobjeda“je predstavila novu pjesmu naziva „Gospod je prisutan“. Gledajući spot i slušajući riječi pjesme ostadoh bez riječi…
Spot su najavili ovako: pripremite se na to da ćete protrnuti gledajući i slušajući pjesmu. Ne da sam protrnula nego sam i preplakala. Od tuge i od radosti i od velike slutnje. Toliko „slučajnosti“ u riječima, mjestima gdje je spot snimljen, priči koja se iščitava u njemu i pjesmi…Nevjerojatno i čudesno…
Naša priča o Emanuelu započela je 2006. na blagdan Nevine dječice kada smo saznali da sam trudna s našim trećim djetešcem. Suprug i ja odmah smo bili suglasni: ako je djevojčica zvat će se Marija, termin poroda trebao je biti baš na Malu Gospu. Ako je dečko, bit će Emanuel.
Dvije sestrice, suprug i ja veselili smo se novom životu. Ali pregled u 20. tjednu trudnoće sve je promijenio. Beba nije imala plodne vode! Hospitalizacija, pregledi, strah…suočavanje s bolnom činjenicom da nam liječnici ne daju nikakve šanse: neće preživjeti trudnoću, a ako i preživi, neće se dobro razviti vitalni organi. Nismo htjeli prihvatiti. Molili smo, vapili, nadali se i beba je rasla ali plodne vode nije bilo. Boravila sam u bolnici četrdeset dana i prolazila svoju životnu pustinju. Doktorica je bila ljuta na mene. Takvi slučajevi završavaju induciranim prekidom trudnoće, pobačajem…ne u našem slučaju…ustrajali smo u tome da je dijete s nama dokle god je moguće pa makar koliko bolno bilo. Ti dani koje sam provela u bolnici protekli su nam u molitvi za zdravlje naše bebe ali i za najmanje koje su osudili na smrt. Znali smo da se kat niže vrše pobačaji. Liječnici su čak otvoreno o tome govorili. Kakva je to ustanova u kojoj na jednom katu leže majke koje se mjesecima bore za život svoje nerođene djece, a na drugom borave one koje ih se žele riješiti?! Biti liječnik u takvim okolnostima nije nimalo lako…
Otpustili su nas iz bolnice. Uslijed silnih pregleda saznali smo da je beba djevojčica i zvali smo je Marija. Shvatili smo kako nam je vrijeme trudnoće, iako teško i neizvjesno, jedino koje imamo i željeli smo ga učiniti posebnim. Intezivno smo proživljavali njezin rast, pokrete, štucanja, istezanja. U našoj obitelji se molilo i pjevalo, a najbliži su bili uz nas u našoj odluci i pomagali nam u svemu. Prijatelji su nas hrabrili, a mnogi su i molili za nas.
Na blagdan Marije Kraljice, 22. kolovoza 2006. na 12. godišnjicu našeg vjenčanja, dijete se rodilo. Ali ne Marija. Došao nam je Emanuel. Svi smo bili iznenađeni. Prekrasan dječačić. No disanje nije bilo dobro. Pokušavali su osposobiti njegova pluća no bio je sve slabiji i slabiji. Glavna sestra ga je krstila. Nakon tri sata preselio se Gospodinu zauvijek… Ostali smo sami u toj hladnoj bolnici s ljudima koji su se ograđivali od nas i naše boli. Neopisivo. Osjećala sam Majku Mariju tako bliskom. Kad sam mislila da ću se raspuknuti od tuge zaogrnula bi me svojim plaštem i plakale bismo zajedno, na Kalvariji. Toliko puta sam pjevala pjesmu Kao Marija ni ne sluteći da ću riječi te pjesme osjećati tako snažno u svom životu. Teško je bilo prihvatiti činjenicu da nije mogao živjeti bez mene. Sada sam ja trebala naučiti živjeti bez njega. Mislila sam da se više nikada neću moći radovati ni smijati. Osjećala sam se zaglavljenom, a život mi se činio promašen i bezvrijedan. Uistinu, ništa ljudsko nije moglo donijeti mir mome srcu. Jedino me vjera nosila. S rukom pod ruku s Marijom, s molitvom u srcu i na usnama, prolazili su dani i Gospodin me tješio. Toliko „sitnica“ kojima mi je pokazao da je život vječan, da moje djetešce živi i da sve ima smisla. Govorio mi je preko ljudi, u molitvi, preko Riječi, kroz svećenike, svece, snove…kroz moga muža i moju djecu…najviše kroz rođenje našeg četvrtog djeteta, djevojčice koja se rodila dvije godine nakon Emanuela, baš na dan kad je bio njegov posljednji ispraćaj. Gospodin mi je vratio radost i volju za životom. Iscijelio me na nevjerojatan način. Nakon Emanuela rodile su nam se još tri zdrave, vesele djevojčice.
Kroz nemogućnost da pomognem svom djetetu osjetila sam ono što proživljavaju roditelji čija djeca prerano odlaze s ovog svijeta: neopisivu bol i tugu. Ali spoznala sam i koliki je dar vjera koju imam. U tim teškim trenucima ona mi je bila jedina utjeha i pravo bogatstvo. Ne mogu zamisliti kako je ljudima koji prolaze slična iskustva ali sami. Nije ni čudo što se mnogi ne oporave.
Emanuelov život nije bio besmislen. Svaki život je vrijedan ma koliko kratak on bio. To je naše životno opredjeljenje i zato su me zatekle riječi liječnice koja je pratila moju treću trudnoću i koja mi se obratila nekoliko mjeseci nakon Emanuelovog rođenja. Treći put će biti bolje – rekla je, a ja sam teško promucala – Četvrti put. A ona će: Ma ovo kao da se nije dogodilo, to se ne računa…To se ne računa?! Kako da ne računam svoje treće dijete kada ga danas smatram neizrecivim darom Neba?! Voljela bih kao mama da je ovdje i da zajedno prolazimo sve radosti i nedaće koje život donosi. Voljela bih ga kao što volim ostalu djecu i brinem se za njih. Bol je i dalje prisutna u mom srcu. Ali zahvaljujem Bogu na tom divnom daru što sam mogla roditi Emanuela i na svemu što mi je po njegovom životu darovao. I još uvijek daruje.
Riječi pjesme „Gospod je prisutan“ (S nama je…Emanuel..on živi…) su zapravo naša molitva jer svaku molitvu završavamo riječima: Emanuele, budi s nama. I tako već 12 godina.
Pjesmu smo doživjeli kao dar nama. Ne samo zbog teksta. Prizori u spotu snimljeni su na Južnom Velebitu, na Velikom Rujnu, mjestu kojem se uvijek vraćamo. Prvi put sam tamo bila kad mi je bilo 10 godina i tada sam prvi put čula molitvu krunice. Poslije smo dolazili još nekoliko puta na Veliku Gospu no onda je došao rat pa dugo nismo. Kada se već moglo hodati tim krajevima dovela sam mog budućeg supruga na Rujno. Onda smo 1997. na Veliku Gospu na nekom kamenu blizu crkvice razmijenili prstenje kao zaručnici. Zadnjih devet godina smo uvijek gore za Veliku Gospu. Cijela obitelj. Ove godine smo planinarili i na Tulove grede koje se isto pojavljuju u pjesmi. Kamenje s velikorujanskog polja jedne godine sam skupila i odnijela Emanuelu na grob. Ogradila sam tim kamenjem mali vrt iza groba i posadila šumske jagode, ljubičice, vrijesak, narcise i drugo cvijeće.
U ovoj pjesmi pjevaju o Emanuelu – Gospodinu koji je prisutan i koji živi, dijelovi spota snimljeni su na Velikom Rujnu, ali i u Zagrebu. Dio se odvija u franjevačkoj crkvi na Kaptolu u kojoj sam upoznala svog muža. Prizori s djevojčicom s kojom se igra u parku kao da su snimljeni u parkiću na Knežiji gdje smo provodili dane i dane s naših pet djevojčica. Pojavljuje se i groblje u spotu…Gledala sam ga nekoliko puta. Mislim da sam shvatila priču. Teška je. Djevojčica je umrla…
Nama je sve to nevjerojatno. Kao da je netko gledao naš život i iz njega izvadio slike, kao da je čuo naše molitve i htio poručiti: Živ sam, S Vama sam uvijek, Prisutan sam kamo god idete…Slučajnost? Duboko vjerujemo u Božju Providnost.
Bogu zahvaljujem na ovom divnom daru, na „Božjoj pobjedi“ i svim Vašim pjesmama i molitvama kojima proslavljate Gospodina i koji po Vama dolazi do srca potrebnih utjehe, snage, radosti, nade, vjere, ohrabrenja, ljubavi…
Bog Vas blagoslovio!